Prvi telefon: osam dogovora pre nego što se kutija otvori
Fotografija: Direct Media / StockSnap (CC0)
Ne postoji uzrast u kome je detetu „vreme“ za telefon. Postoji potreba, i ona se u većini porodica javi kad dete počne samo da ide u školu ili na trening, pa roditelj hoće da zna da je stiglo. To je dobar razlog. „Svi u odeljenju imaju“ je slabiji, mada ga ne treba otpisati: dete koje jedino nema telefon zaista propušta dogovore oko rođendana i domaćih.
Za samu potrebu da se čujete dovoljan je i običan telefon sa tasterima ili dečji sat sa pozivima. Mnoge porodice tako premoste godinu ili dve. Kad na red dođe pametni telefon, najvažniji posao se obavlja pre nego što se kutija otvori. Evo o čemu vredi da se dogovorite, najbolje napismeno, na jednom listu papira koji potpišu svi.
1. Čiji je telefon
Roditelji su ga kupili, roditelji plaćaju račun, dete ga koristi. To nije cepidlačenje. Od te rečenice zavisi sve ostalo: onaj ko je uređaj dao na korišćenje ima pravo da postavi uslove. Dete koje telefon dobije kao „svoj i samo svoj“ svako kasnije pravilo doživeće kao upad na tuđi posed.
2. Šta roditelj vidi
Recite unapred i otvoreno: znaćemo šifru, povremeno ćemo zajedno pogledati šta je na telefonu, a roditeljski nadzor koji telefoni imaju ugrađen biće uključen (ograničenje vremena, odobravanje aplikacija, filter sadržaja). Tajno čitanje poruka je druga stvar. Kad ga dete otkrije, a otkrije ga, izgubili ste poverenje koje se teško vraća.
Sa godinama se nadzor smanjuje. Ono što je razumno za desetogodišnjaka, četrnaestogodišnjaku je ponižavajuće, i to mu možete reći već sada: što više pokažeš da umeš sam, to ćemo manje gledati.
3. Gde telefon spava
Izvan dečje sobe, na punjaču u hodniku ili dnevnoj sobi, od dogovorenog sata uveče. Od svih pravila ovo najviše utiče na školu, jer čuva san. Važi i vikendom. Ako dete kaže da mu telefon treba kao budilnik, kupite mu budilnik.
4. Telefon i učenje
Dok se radi domaći i uči, telefon je u drugoj prostoriji. Utišan telefon na stolu nije dovoljan, jer i dalje mami pogled. Odrasli to znaju po sebi. Ako je za zadatak potreban internet ili poruka drugu oko domaćeg, telefon se donese, posao se obavi i telefon se vrati.
Redosled je deo dogovora: prvo obaveze, pa ekran. Ne kao nagrada za učenje, nego kao raspored dana, isti svakog dana, da se o njemu ne bi svaki put iznova pregovaralo.
Koliko ekrana dnevno? Dogovorite brojku koja vama ima smisla i razlikujte radni dan od vikenda. Važnije od minuta jeste šta ekran istiskuje. Ako dete spava dovoljno, obaveze završava, izlazi napolje, viđa drugare i ima bar jedno zanimanje bez ekrana, sat igrice nije razlog za brigu. Ako nešto od toga počne da izostaje, vreme na telefonu se skraćuje, i to mu recite upravo tim rečima, da zna šta se meri.
Vredi dogovoriti i čemu telefon služi kad se uči. Njime se može slikati tabla, proveriti nepoznata reč ili uraditi test za vežbu, i to je sasvim u redu, pod uslovom da se zna kad je posao gotov i da se usput ne otvori još pet stvari.
5. Telefon u školi
Škole svojim pravilima uređuju upotrebu telefona, i u većini je na času zabranjena. Pročitajte pravila svoje škole zajedno sa detetom. Kućno pravilo neka bude jednostavno: telefon je tokom nastave utišan i u rancu. Vi sa svoje strane ne zovite i ne pišite dok traje škola. Ako je nešto hitno, škola ima telefon, a učiteljica i odeljenjski starešina znaju gde je dete.
6. Aplikacije i društvene mreže
Nova aplikacija se instalira uz pitanje. Većina društvenih mreža svojim pravilima traži da korisnik ima najmanje trinaest godina, i to je roditelju koristan oslonac: nisam ja strog, takva su pravila. Mlađem detetu za dogovore sa drugarima dovoljna je aplikacija za poruke, sa kontaktima koje poznajete.
Odeljenjske grupe zaslužuju poseban razgovor. U njima se dešava mnogo dobrog (šta je za domaći, ko nosi loptu) i ponešto ružno. Dogovorite da dete ne mora da čita stotine poruka dnevno, da grupu sme da utiša i da iz nje sme da izađe.
7. Šta se ne piše i ne šalje
- Ništa što ne bih rekao čoveku u lice.
- Nikakve fotografije drugih bez njihove dozvole, i nijedna svoja koju ne bih pokazao baki.
- Adresa, škola, broj telefona i lozinke ne daju se nikome na internetu.
- Nepoznatima se ne odgovara i od njih se ništa ne otvara.
- Ono što se pošalje ostaje, i kad se obriše.
Uz ovaj spisak ide najvažnija rečenica celog dogovora, koju treba ponoviti više puta: „Ako vidiš nešto što te uplaši ili zbuni, ili ako sam pogrešiš, dođi kod nas. Nećeš zbog toga ostati bez telefona.“ Deca najčešće ćute o ružnim stvarima na internetu upravo iz straha da će im uređaj biti oduzet.
8. Šta biva kad se dogovor prekrši, i šta važi za odrasle
Prekršiće ga, to je sigurno. Zato se posledica dogovara unapred i treba da bude kratka i povezana sa prekršajem: ako je telefon bio u krevetu u ponoć, sutra uveče se predaje sat ranije. Zabrana na mesec dana u praksi se retko izdrži, a dete nauči samo da bolje krije.
I na kraju, deo koji se roditeljima najmanje dopada. Dogovor u kome dete ostavlja telefon za vreme večere, a tata ne ostavlja, neće dugo trajati. Upišite na isti papir bar dva pravila koja važe za sve u kući: za stolom nema telefona, i kad neko nekome govori, ekran se spušta. Deca pravila o telefonu uče mnogo više gledajući nas nego slušajući nas.
Papir zalepite na vrata frižidera i dogovorite kada ćete ga ponovo pogledati, recimo za šest meseci ili na početku sledećeg razreda. Dete raste, pa i dogovor treba da raste s njim.
Tekstovi na blogu su informativnog karaktera i ne zamenjuju savet stručnjaka (pedagoga, psihologa, logopeda ili lekara).